BIBLIJSKA PORUKA DANA

Ponedjeljak, 9. kolovoza 2010.

SVETA TEREZIJA BENEDIKTA OD KRIŽA

(Edith Stein), djevica i mučenica, zaštitnica Europe

Mt 25,1-13

1"Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. 2Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. 3Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. 4Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja." 5"Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. 6O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' 7Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. 8Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' 9Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'" 10"Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. 11Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' 12A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' 13Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Sveta Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

"U samostan se ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu."

Sv. Terezija Benedikta od Križa - Edith Stein

Edith Stein se rodila na židovski blagdan Pomirenja - Jom Kippur - 12. listopada 1891. kao najmlađe dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit će simboliku njena rođendana.

Već je u trinaestoj godini izgubila vjeru i postala ateist. Godine 1911. počela je slušati predavanja iz germanistike i filozofije na sveučilištu svoga rodnog mjesta Wroclawa, no posebno ju je zanimala filozofija; u njoj je mislila naći istinu, za kojom je u duši čeznula.

Godine 1913. prešla je na sveučilište u Göttingen kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije. Husserl je također bio Židov, ali obraćenik na Protestantizam, dobitnik Nobelove nagrade na području filozofije. Edith je izabrala Göttingen kako bi slijedila čovjeka koji se, s pravom, nazivao najvećim živućim filozofom. Edith je u Göttingenu živjela uobičajenim studentskim životom.

U kolovozu 1916. položila je doktorski ispit iz filozofije summa cum laude, a iste je godine u listopadu postala Husserlova asistentica. U međuvremenu Prvi svjetski rat uzima stotine tisuća žrtava. Među žrtvama je bio i njezin prijatelj Adolf Reinach, koji ju je i upoznao s Husserlom. Edith je otputovala do njegove udovice. To je bio njen prvi susret s križem.

"Bio je to moj prvi susret s križem i snagom Boga koju on udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi put sam ugledala Crkvu otkupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću. Bio je to početak pada moje nevjere, židovstvo je izblijedjelo, a kršćanstvo zasjalo: Krist u otajstvu križa." Ta filozofija bez filozofske problematike, bez metafizike, nije mogla zadovoljiti težnju Edith Stein za apsolutnim.

U Freiburgu se upoznala s Husserlovom učenicom Hedwigom Conrad-Martius. Kod nje je često provodila jedan dio svojih praznika, tako i ljeto 1921. godine. Jedne večeri, kad je bila sama, uzela je iz prijateljičine biblioteke "Život Svete Terezije Avilske". "Počela sam čitati, bila sam odmah očarana i nisam prestala dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam sama sebi: 'To je istina.'" Sutradan je kupila Katolički katekizam i Rimski misal.Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život – svijet u kojem se očituje Bog koji je Ljubav i Život. Prihvativši iskreno istine katoličke vjere 1. siječnja 1922. prima sakrament krštenja i uzela ime Tereza-Hedviga. Otišla je u Breslau da priopći majci svoj prijelaz na katoličku vjeru.

Kleknula je pred nju i rekla jednostavno: "Majko, ja sam katolkinja." Učinak tih riječi bio je potresan. Prijelaz Edithin na katoličku vjeru značio je za gospođu Stein duhovno otuđenje koje je neminovno imalo nastupiti između nje i njezine kćeri. Poznavajući beskompromisni karakter Edithin uvidjela je da su svi prigovori i ljutnja uzaludni, prekrila je lice rukama i počela plakati. Plakala je i Edith. Nježno je ljubila svoju majku i žao joj je bilo zadavati joj bol. Znala je da će odsada ona i majka biti dva svijeta koji se nikad ne će moći razumjeti.

Ipak, nije došlo do potpunog prekida između Edith i njezine majke. Od trenutka krštenja glavna joj je želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti zatvorenoga, klauzurnog karmela. Tu svoju čežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao dr. phil.) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnošću.

Godine 1933. ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Pet godina kasnije bježi pred nacistima u Nizozemskul. Pisala je knjige o katoličkoj filozofiji. Za nju se tajna života u Karmelu sastojala u tome da se čovjek s povjerenjem prepusti Božjem zahvatu ljubavi. U potpunoj se slobodi suobličiti Kristu i s njime iskusiti i dubinu radosti ali i tajnu patnje i “ludost križa”.

Ujedinjenje s Kristom sestra Benedikta od Križa – Edith Stein ostvarila je upravo “na drvu križa”, što joj je omogućilo da svoje redovništvo i svoje konačno mučeništvo prinese kao žrtvu za mnoge. Proživljavajući kao kršćanka strašnu agoniju svoga židovskog naroda napokon i sama postaje žrtvom mržnje, nepravde i nasilja. Ostaje mirna i pouzdana: sve to može ubiti samo tijelo, ali ne i dušu – vječnu bit čovjekovu. Neprijatelji križa Kristova otvorili su ovoj neumornoj tražiteljici istine 9. kolovoza 1942. u Ausschwitzu vrata ka vječnoj Istini. Zajedno sa svojom sestrom prinijela je žrtvu svoga života za svoj narod i Kristovu Crkvu.

 Papa Ivan Pavao II. proglasio je Edith Stein blaženom 1. svibnja 1987., svetom 11. listopada 1998. godine, a 1. listopada 1999. suzaštitnicom Europe, zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sienskom.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

19. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 9. kolovoza 2010.

Mt 17,22-27

22A kad su se skupili u Galileji, reče im Isus: "Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke 23i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti." I ožalostiše se silno. 24Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: "Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?" 25"Plaća", odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?" 26Kad on odgovori: "Od tuđih!", reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni. 27Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NEIZBJEŽIVOST MUKE I SMRTI U JERUZALEMU

Mt 17, 22-27

Kad bismo se povodili za današnjim menadžerima i tvorcima javnog mnijenja, nakon ozdravljenja onoga dječaka koji bijaše i padavičar, i mjesečar, i opsjednut, te nakon što ni apostoli nisu mogli ništa spram te bolesti, u trenutku kad 'svijet bijaše sav izvan sebe' zbog silna djela što ga Isus učini, suvremeni bi 'izborni stožeri' i tvorci javnog mnijenja savjetovali Isusu da se prepusti valovlju uspjeha, da ga ponese zanos i uspjeh u narodu te da pokuša pridobiti svijet za sebe.

Isus međutim djeluje posve tome usuprot. Prema Markovu Evanđelju on obilazi galilejska sela, 'nije htio da to itko primijeti', a on sam uči svoje učenike kako će 'Sin Čovječji biti izručen u ruke ljudima koji će ga osuditi i ubiti'. Isus ne želi slavu ni pljesak publike, ne želi skrenuti pozornost na sebe niti želi ikakvo priznanje. Ne, u njegovim je očima to golemi promašaj, pa čak i misliti u tim pojmovima zemaljske slave. Ono što on sluti, što vidi da se nad njegov život nadvija jest da je on stvarna ugroza postojećega stanja u društvu. On je duhovni prevratnik, postojeći poredak izvrće naglavačke. Nakon trenutnih oduševljenja spram spektakularnih čudesa koja čini taj Galilejac shvatit će oni doskora što je sve u igri i koliki ulog traži taj čovjek iz Nazareta. I kad dođe odlučni trenutak, njegovi će ga suvremenici i fizički ukloniti, smrću na križu.

Isus govori o svojoj smrti  i uskrsnuću, na silnu žalost svih učenika. Ne shvaćaju Isusovu logiku i postupke. On im govori o neizbježnosti progona, patnje i smaknuća. Put u Jeruzalem je put prema zemaljskom kraju i novom početku u slavi. Drugi put govori o svojoj smrti u Jeruzalemu, ali i o uskrsnuću. Oni ne shvaćaju, ali su u sebi duboko potišteni i žalosni. U Luke će Isus reći: “Ne dolikuje da prorok umre izvan Jeruzalema!” Kakva je to samo tajna, strašna riječ, kakvi se oblaci nadvijaju nad Učitelja, a oni nikako ne shvaćaju. On, koji dolazi iz samoga Božjega srca, mora umrijeti strašnom smrću. I to ne bilo gdje, nego upravo u svetom Gradu. Ondje gdje je Hram, gdje je prijestolje Slave nebeskoga Kralja.

Biti prorok znači znati smisao, znači tumačiti događaje i povijest Božjim očima. U Isusu se dovršava svako proroštvo. On treba proživjeti u svome životu povijest ljudi. On zna što nosi u svome srcu, njemu je dodijeljeno da u sebi do kraja donese ljudsku sudbinu, sudbinu čovječanstva sa svim opterećenjima, grijesima, promašajima. Dolazi iz Božje ljubavi i unosi sve u Božju ljubav.

Sve to pak stoji na crti odjelotvorenja Pisma i proročkih riječi o njemu. Sve je iznutra isprepleteno, treba samo dobro čitati, od samoga početka. Isusova sudbina, poglavito pak njegov kraj odvija se “prema Pismima”. Isusov dolazak u tijelu pretvara se kroz njegovu riječ i čudesa u zorno bogozborenje, sve se pretače u navještaj, u riječ, u prostoru i vremenu. Bog se služi ljudskim sredstvima, kako bi se nastavio lanac djelovanja samoga Boga kroz cijelu povijest, do ozbiljenja zadnje knjige u Pismu, Otkrivenja, kad Bog doslovce uzme svu vlast i moć u svoje ruke.

U drugom dijelu riječ je o hramskom porezu koji su morali plaćati svi Židovi, ali i riječ o slobodi djece i sinova. Isus je svjestan svoga bogosinovstva, slobodan je od Hrama i njegovih propisa i zakona, a i učenici su dionici te novostečene slobode uz Isusa. Isus pak ne inzistira na svojoj slobodi i svome pravu, pa ni učenici ne smiju dati povoda bilo kome za kakvu sablazan.

Isus pita, od koga to ubiru poreze zemaljski vladari. Odgovor je jasan, od podložnika. Neki je rimski povjesničar zabilježio u svojoj "Historia" o nekome rimskom namjesniku u Siriji ovako: "Došao je kao siromah u bogatu zemlju, a napustio je kao bogataš siromašnu zemlju!" Čovjek je do maksimuma iskoristio svoje pravo, izrabljivao druge, upravo kao i danas neki bogataši. Isus poštuje pozitivne propise i obveze. Ne želi biti u tome smislu prevratnik.

On naviješta Božje kraljevstvo. Ono je već prisutno i djeluje, poput kvasca ili soli u tijestu svijeta. To Božje kraljevstvo relativira svaku zemaljsku vlast. A kako je Božje kraljevstvo kraljevstvo pravde, istine, mira, Isus ostaje kod društvenih i građanskih obveza prema društvu i vlastima. Pavao će reći: "Nikome ništa ne dugujte - osim ljubavi!" Dužni smo ljubiti sve bez razlike. Vjernik nema što izgubiti na ovome svijetu. Kršćanska praksa i teologija u prvim su stoljećima definirani krvlju mučenika i kršćanstvo pronalaze svoj kriterij u mučeništvu. Za Isusa je zadnja šansa na ovome svijetu pripadnosti Bogu služenje a ne gospodarenje. Stoga je diakonia dio kršćanskoga poziva.